Društvene mreže
Jedna od temeljnih razlika između Halubajskih i svih ostalih zvončara jest u tome što okupljaju muškarce s cijelog područja općine Viškovo, a manjim dijelom i općine Kastav. Dakle, ne radi se o muškarcima iz jednog sela, kao u drugim slučajevima, nego o sudionicima s čitavog, velikog područja – šireg od samog Halubja.
Područje gdje se odvija većina zvončarskih ophoda
(str. 31 „Zvončari i njihovi odjeci“, Lidija Nikočević)
Osnovni dio zvončarske opreme su zvona. Nekoć su Halubajski zvončari nosili oko pasa pet do šest manjih zvona – onih koje su imali u štalama od krava i ovaca. Tek su kasnije, sredinom 19. stoljeća, iz Slovenije naručivali posebna, veća zvona od 7 litara.
Uz to se veže i jedna anegdota: „Je naručil z neke fabriki z Ljubljani, pa su ga pitali kakovo će to blago nosit, aš da još veći, pak još veći. Oni su mislili da j’ to za blago, a to da j’ za dvonožno blago“ (Kukurin, 1981:115, prema info. Ive Jardasa).
Danas Halubajci nose isključivo jedno veliko zvono, zapremine od deset do dvanaest litara.
Tradicionalno, zvončari sva tri dana ophoda kreću od kuće obitelji zvane Bačurkini, gdje se godinama nalazila poznata radionica (oštarija), a sve do polovice 20. stoljeća i pekara s peći u kojoj se odjednom moglo peći 80 kg kruha. Sve do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća u toj je gostionici bilo glavno okupljanje boćara iz cijelog kraja.
U gostionici su se, po navici, zaustavljali ljudi iz Klane, Lisca i Studene na povratku iz Rijeke u koju su vozili ugljen, drva, mlijeko i druge proizvode, a između dva rata (dok je Rijeka bila u sastavu Italije, a područje Viškova dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ) u ovoj je kući bio i ured za izdavanje propusnica za prelazak državne granice.
