Društvene mreže

Home - Halubajski zvončari

Halubajski zvončari

Halubajski su zvončari nadaleko poznat i prepoznatljiv simbol tradicionalnog kulturnog identiteta Halubja i Kastavštine. Među ostalim zvončarskim skupinama, ističu se specifičnim izgledom i tradicionalnim ophodom. Ogrnuti ovčjim kožama i opremljeni velikim zvonom na donjem dijelu leđa, na glavama nose rogate, životinjske maske s crvenim isplaženim jezikom. Odjeveni su u bijele hlače i mornarske majice kratkih rukava, a u rukama nose ukrašenu batinu – mačuku ili bačuku. Svake godine, prema davno utvrđenom rasporedu, ne mareći za hladnoću, kišu ili snijeg, okupljanju se u veliku grupu te obilaze sela svoga zavičaja.

O halubajskim zvončarima

O njihovom nastanku govori i pučka legenda, prema kojoj su se, za vrijeme provale Turaka (ili po drugima Tatara) u naše krajeve, ondašnji pastiri odlučili maskirati u strašne maske kako bi uplašili neprijatelja. Tada su se, kaže priča, ogrnuli kožama, stavili na lica maske, opasali se zvonima i napravili ogromnu buku kojom su otjerali uljeze. Svojim impresivnim scenskim nastupom prvorazredna su turistička atrakcija i izazov za znanstvena proučavanja, a ujedno su i najbolji čuvari folklornih tradicija svojeg kraja. Zvukom antonjskog roga, 17. siječnja, započinje pusno razdoblje u čijoj završnici zvončari obilaze sela Halubja i Kastavštine, tjerajući zimu i prizivajući proljeće. Svake godine na pusnu nedjelju, ponedjeljak i utorak (posljednja nedjelja, ponedjeljak i utorak prije Pepelnice ili Čiste srijede), Halubajski zvončari kreću u tradicionalan ophod selima Halubja i Kastavštine.

U tri dana ophoda, prema davno ustaljenoj ruti, zvončari obiđu mnoga sela i zaselke današnje Općine Viškovo, Grada Kastva i Grada Rijeke. Halubajski zvončari ophod tradicionalno započinju i selu Marčelji, kod Bačurkinih, u ranim jutarnjim satima. Dnevno obiđu po dvadesetak sela, zaustavljajući se u svakom na okrijepi i druženju s domaćinima čime se pridonosi rastu osjećaja zajedništva i održavanja ove žive tradicije. Upravo zbog svoje posebnosti i atraktivnosti, ophod Halubajskih zvončara proglašen je, zajedno s ostalim zvončarskim skupinama s područja Kastavštine, nematerijalnim kulturnim dobrom upisanim u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske 2007. godine te kulturnim dobrom koje je 2009. godine uvršteno na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

UNESCO

U Viškovu će Vas dočekati pravo bogatstvo nematerijalnih kulturnih dobara s UNESCO-ovog reprezentativnog popisa nematerijalne kulturne baštine čovječanstva – Godišnji pokladni ophod zvončari s područja Kastavštine, Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja, Umijeće suhozidne gradnje i Mediteranska prehrana na hrvatskom Jadranu, njegovoj obali, otocima i dijelu zaleđa.

Neodoljiva snaga tradicija u Viškovu najbolje se osjeti u pusnom razdoblju. Svake godine na pusnu nedjelju, ponedjeljak i utorak (posljednja nedjelja, ponedjeljak i utorak prije Pepelnice ili Čiste srijede), Halubajski zvončari kreću u tradicionalan ophod selima Halubja i Kastavštine. U tri dana ophoda, prema davno ustaljenoj ruti, zvončari obiđu mnoga sela i zaselke današnje Općine Viškovo, Grada Kastva i Grada Rijeke. Halubajski zvončari ophod tradicionalno započinju i selu Marčelji, kod Bačurkinih, u ranim jutarnjim satima. Dnevno obiđu po dvadesetak sela, zaustavljajući se u svakom na okrijepi i druženju s domaćinima čime se pridonosi rastu osjećaja zajedništva i održavanja ove žive tradicije. Upravo zbog svoje posebnosti i atraktivnosti, ophod Halubajskih zvončara proglašen je, zajedno s ostalim zvončarskim skupinama s područja Kastavštine, nematerijalnim kulturnim dobrom upisanim u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske 2007. godine te kulturnim dobrom koje je 2009. godine uvršteno na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja kompleksan je stil folklorne glazbe koji najkompaktnije živi na području Istre i Hrvatskog primorja. Zahvaljujući istraživanju i zapisivanju skladatelja Ivana MatetićaRonjgova ovjekovječeno je starinsko pjevanje i svirka sopela u istarskoj ljestvici. Istarska ljestvica niz je od šest tonova specifičnih tonskih odnosa koji teorijski usustavljuje netemperiranu folklornu glazbu Istre, Hrvatskoga primorja i Kvarnera. Zahvaljujući njegovom neprekidnom radu i ljubavi prema tradicijskoj glazbi, ona je našla svoje mjesto u tonskom sustavu umjetničke glazbe. Skladateljevo djelovanje i ostavština nalazi se u spomen-sobi, u njegovoj rodnoj kući u kojoj danas djeluje Ustanova „Ivan MatetićRonjgov“. Umijećem suhozidne gradnje (gradnje ‘u suho’), karakterističnim za cijelo jadransko-dinarsko područje Hrvatske, premreženo je područje Općine Viškovo. Slaganjem kamena bez veziva, generacije su zidale suhozide ili gromače – međe između posjeda, ograde koje su priječile ulazak stoci, podzide koji su sprječavali eroziju zemlje, obode kalića koji su podizali njhovu visinu i zapremninu. Ovaj neodvojiv dio primorskog krajobraza može se zapaziti u šetnji ili vožnji biciklom po brojnim šetnicama i biciklističkim stazama.

Mediteranska prehrana na hrvatskom Jadranu, njegovoj obali, otocima i dijelu zaleđa očituje se u društvenoj, duhovnoj i materijalnoj sferi svakodnevnog života te u običajima životnog i godišnjeg ciklusa. Jelovnici Halubja i Kastavštine pripadaju mediteranskom modelu prehrane karakterističnom za jadransko zaleđe, s varijacijama uvjetovanim povijesnim zbivanjima i kulturnim utjecajima. U krškom krajoliku preživljavanje je zahtijevalo iznimnu upornost i fizičke napore. Usprkos negostoljubivim uvjetima, na području Općine Viškovo duboko su ostale ukorijenjene tradicije među koje pripadaju i prehrambene navike koje povezuju suvremenost i neka prošla vremena u kojima su nastali običaji i ono što se naziva kulturnim identitetom.